Kako prevladavajuďż˝i društveno-gospodarski sustav ne poznaje adekvatne procese, procedure i politike za praštanje propusta, na svojevrsnu opreznu neaktivnost, koja se provodi pod motom "bolje ne ďż˝initi ništa, nego sluďż˝ajno pogriješiti", nailazimo u brojnim - da ne kaďż˝em svim - formalnim organizacijama širom svijeta. Što priďż˝injava veliku štetu jer s oprostom nestaje strah, ljudi se oslobode, spremno prihvaďż˝aju rizike, inoviraju, propituju realnost i izgraďż˝uju zajedništvo. Nadalje, zanimljivo je primijetiti kako u formalnim organizacijama, u kojima provodimo velik dio naših ďż˝ivota, koncepciju oprosta sustavno zanemarujemo iako je oduvijek prisutna u duhovnim, filozofskim i vjerskim tradicijama kojima se pak posveďż˝ujemo po završetku radnog vremena.

Smatram kako se bez mnogo sumnje moďż˝e tvrditi da opraštanje, prema Websterovu rjeďż˝niku definirano kao "spremnost na odbacivanje mrďż˝nje i srdďż˝be... ili zahtjeva za odmazdu", predstavlja okosnicu, svojevrsni kamen temeljac kršďż˝ansko-ďż˝idovske vjere koji se u svom najuzvišenijem obliku izraďż˝ava u koncepciji milosrďż˝a. Milosrďż˝e se pak prema Websterovu rjeďż˝niku definira kao "nezasluďż˝ena boďż˝anska pomoďż˝ ďż˝ovjeku koja ga posveďż˝uje i obnavlja". Paul Achtemeir milosrďż˝e naziva onim "što nam osigurava zadovoljstvo, radost, sreďż˝u... dobru karmu, blagost i snagu koje bogovi utjelovljuju u posveďż˝enim ljudima, inspirirajuďż˝i ih na ďż˝udesna djela".