Pretpostavka br. 2: Promjene su prouzročene vanjskim utjecajima  

Prema drugoj pretpostavci promjene uvijek nastaju izvanjskim utjecajem. Kao i u prethodnom primjeru, u samom jeziku nailazimo na termine koji potkrepljuju ovo uvjerenje. Sami sebe smatramo "agentima promjena" ili "upravljačima promjenama". Cjelokupno područje organizacijskog razvoja govori o tome kako mi trebamo razvijati organizacije – tko drugi nego mi? Prema toj pretpostavci promjena je "nešto što se čini", aktivnost koju sami pokrećemo i namećemo organizaciji. Na dugačko i široko raspravljamo o tome gdje ćemo i kako intervenirati – pri vrhu organizacije, pri dnu ili možda negdje u sredini? Razgovaramo o strategiji koju ćemo kaskadno prerasporediti, o dizajnu treninga na kojima će svi sudjelovati. Promjenu poistovjećujemo s nekom vanjskom silom koja se nameće inertnoj strukturi koju nazivamo organizacijom.


Pretpostavka br. 3: Stvari se raspadaju

Treća pretpostavka, koju osobno najteže odbacujem, govori o tome da se "stvari raspadaju". Radi se "prirodnoj tendenciji" svega što živi – barem nas tako kultura podučava. Prema drugom zakonu termodinamike (pogrešno shvaćenom, no ipak duboko urezanom u našu svijest) propadanje, umiranje i dezintegriranje prirodno je stanje svih bića koje se uredno odvija pred nama, a nametanje vlastite kreativnosti sustavu jedini je način da izbjegnemo opisani proces.  

Radi se o zastrašujućoj postavci za sve zapadnjake, koja podržava uvjerenje da će se "svijet raspasti bez mene"; odricanje od kontrole neizbježno vodi u propast. Ne znam kako bi to drugačije mogli nazvati nego da se igramo Boga, a to je, složit ćete se sa mnom, doista strašno.  

Navedene su nas pretpostavke toliko zaslijepile da ne uspijevamo uvidjeti čudesne istine koje stoje pred nama, željno iščekujući da ih konačno objeručke prigrlimo.