Pritom su naše jedinice Task Force dizajnirane mindsetom „šahovskih figura“, „izbrušenih“ i predvidljivih mogućnosti. Naši lideri, uključujući i mene, odgajani su i educirani kao „šahovski majstori“ koji na borbenom polju u presudnom trenutku iskazuju velemajstorske talente i vještine. Usađena odgovornost budila je nekada u nama potrebu da kontinuiramo održavamo kontrolu iako smo je, kako smo vremenom naučili, zapravo trebali otpustiti. Stoga moram kazati kako sam se u presudnim trenucima oslanjao na iskustva koja sam stekao ranije u životu, a ne u učionicama West Pointa ili na poligonima Fort Benningua. 

U ljeto 1966. godine, po očevu povratku iz Vijetnama, roditelji su kupili novu kuću. Velika ciglena nastamba, izgrađena u retro stilu ranih 1900-ih, našoj cijeloj obitelji - roditeljima, djeci (bilo nas je čak šestero), psu Nocheu i brojnim posjetiteljima - osigurala je dovoljno prostora za pristojni život. Majka Marija, „stroj u vječitom kretanju“, dvorište je koristila za bavljenje vrtlarstvom. No, cvijeće ju nije zanimalo – isključivo su je interesirali jestivi outputi - pa se stoga prvenstveno bavila uzgojem voća i povrća. Pritom je posebno pazila na urednost: grah je bio posložen vojnom preciznošću, rajčicu je smjestila na desni bok vrta, a zelenu salatu u pozadinske redove. Iako bi Napoleon vjerojatno pohvalio takav raspored, Taylor (misli se na Fredericka Winslowa Taylora, „oca“ znanstvenog menadžmenta, op.ur.) bi zacijelo gomilu komposta (moje područje odgovornosti) premjestio pokraj smokve, malo bliže bundevama, kako bi uštedio koju sekundu ljudskog rada. 

Ne može se kazati da se nije susrela s velikim izazovima. Primjerice, majka je prve godine dobrano precijenila nasade tikvica pa je obitelj svakodnevno patila pod raznim permutacijama najrazličitijih jela od te interesantne biljke. Riječju, tikvice su nam „izlazile na uši“ – osim kada bi nam od njih spremila sladoled. Pa ipak, sveukupno gledano vrt je predstavljao golemi uspjeh. Iako je moj osobni doprinos tom golemom uspjehu bio....hm....povremen i maglovit, pažljivo sam pratio što drugi rade i učio od njih. 
Vremenom sam shvatio kako impresivni konačni rezultati traže dobru organizaciju vrta i adekvatno održavanje te da se povrće mora brzo pobrati nakon sazrijevanja. Naučio sam da konačni rezultati zapravo najviše ovise o sposobnosti vrtlara da stvori kvalitetno prirodno okruženje u kojem će biljke rasti i razvijati se. Prethodni radovi i pažljivo održavanje omogućuju biljkama da istovremeno individualno rastu i sazrijevaju. 

Godinama kasnije, kao zapovjednik vojne postrojbe Task Force, učinkovito vodstvo u novom okruženju i novim situacijama počeo sam sagledavati iz perspektive vrtlara, a ne šahista. Posvemašnja kontrola svakog koraka, naizgled posve prirodna za vojne operacije, na terenu se pokazala mnogo manje učinkovitom od pomnog „uzgajanja“ organizacije – njezine strukture, procesa i kulture - kako bi se podređenim elementima sustava omogućilo funkcioniranje na principu "inteligentne autonomije". Pritom treba imati na umu kako se ne radi o potpunoj autonomiji - jer su napori svakog pojedinog elementa sustava čvrsto međusobno povezani zajedničkom borbenom koncepcijom – već radije o slobodnom kolanju zajedničke svjesnosti unutar postrojbe koja podržava elemente sustava u izvršenju specifičnih zadataka, ali prema vlastitom nahođenju - onako kako su mislili da je najbolje djelovati u datim okolnostima te u skladu s cjelokupnom strategijom tima. 

U našoj Task Force jedinici, isto kao i u vrtu, konačni rezultati mnogo su manje ovisili o „početnim nasadima“, a mnogo više o kvalitetnom i dosljednom „održavanju“. Zalijevanje, plijevljenje i zaštita biljaka od životinja, nametnika i bolesti ključni su za uspjeh. Promotrimo li pomnije situaciju vidjet ćemo da vrtlar zapravo ne može „uzgajati“ rajčicu, tikvicu ili grah – on ili ona mogu isključivo stvarati poticajno okruženje u kojem će biljke samostalno rasti. 


Vrtlar 

Unatoč velikoj potrebi, mentalna transformacija s „herojskog liderstva“ na „skromno vrtlarenje“ nije bila niti ugodna niti laka. Od prvog dana u West Pointu obučavan sam razvijati osobna očekivanja i ponašanje tako da ista odražavaju profesionalne kompetencije, odlučnost i samopouzdanje. U situacijama kada sam primjereno informiran, od sebe očekujem da ću pravilno odgovoriti na izazove te da ću zračiti sigurnošću u odnosu s vojnicima pod mojim vodstvom. U suprotnom, zračit ću slabošću i poticati sumnju u vlastite kompetencije. Na bojišnici u Iraku osjećao sam intenzivni pritisak ispunjenja uloge „šahovskog majstora“ za koju sam se pripremao cijeloga života. 
Međutim, nisam imao prevelikog izbora. Morao sam se prilagoditi novoj stvarnosti i preoblikovati samoga sebe – okruženje me na to prisililo. Tako sam prestao igrati se šaha te sam sasvim neočekivano - postao vrtlar! Međutim, što „vrtlarstvo“ doista podrazumijeva?

Kao prvo, trebao sam preusmjeriti pozornost s „pomicanja figura na šahovskoj ploči“ na „oblikovanje ekosustava“. Posve paradoksalno, kada sam u okvirima nove situacije konačno sazrio do te mjere da mogu brzo i kvalitetno odlučivati, intuicija mi je počela kazivati da se što više suspregnem u tom smislu. U početku mi je bilo poprilično neugodno delegirati odlučivanje podređenima jer sam – gledano iz tehničke perspektive – to mogao sam obaviti:
- Ne trebam li baš ja odlučivati? 
- Nije li to moj posao? 
- Na koncu, zato me plaćaju, zar ne? 

Neovisnom promatraču sve to skupa moglo je izgledati kao da bježim od vlastite odgovornosti – da sam dobrovoljno prihvatio „smrtno pismo“ liderstva. Međutim, iako se moja uloga stubokom promijenila, moje liderstvo ostalo je presudno važno – vjerojatno važnije nego ikada prije.