Sklonište od oluje

Bolnica Memorial Medical Center smjestila se u jednoj od najnižih točaka njuorleanske udoline; pet kilometara jugozapadno od gradske Francuske četvrti i tri metra ispod morske površine. U lokalnoj zajednici ugledna i poštovana institucija prostirala se na ogromnoj parceli, okružena brojnim kućama lokalnog stanovništva (bolnica je okružena tzv. double-shotgun houses, specifičnim nastambama povezanima zajedničkim zidom u kojima živi pretežno siromašno stanovništvo, op.ur.) Izgrađena 1926. godine bolnica je skrbila o pacijentima različitog imovinskog stanja. Sve do 1995. godine, kada ju je kupila tvrtka Tenet Healthcare iz Dallasa i promijenila joj ime, bolnica je desetljećima bila poznata po imenu Southern Baptist. Čvrstih zidova, generacijama je služila kao najbolje sklonište lokalnom stanovništvu za vrijeme uragana. 
U trenucima Katrinina dolaska u New Orleans - u ranim jutarnjim satima ponedjeljka, 29. kolovoza - u bolnici je boravilo otprilike 2.000 ljudi: dvjestotinjak pacijenata, šesto zdravstvenih djelatnika i drugog osoblja te oko tisuću posjetitelja. Nakon prve kiše situacija se iznenada i agresivno pogoršala: olujni vjetar počeo je nositi sve pred sobom; drvene grede i crjepovi s okolnih kuća razbijali su bolničke prozore kao na pokretnoj traci prouzročivši neviđenu paniku među ljudima. Pod naletima orkanskog vjetra zgrada je stenjala i snažno se tresla.
Toga dana u 04:55 ujutro normalni dotok struje prekinut je pa su se svi medicinski uređaji u trenutku pogasili. Srećom, bolnički generatori odmah su proradili pružajući svojim zujanjem varljivu sigurnost. Sustav je, naime, tako dizajniran da ne napaja sve, nego samo najvažnije potrošače: pomoćno osvjetljenje, aparate za održavanje na životu i još neke potrošače na svakom katu; klimatizacijski sustav nije bio uključen u kriznu mrežu. Do početka prve večeri voda se polagano počela povlačiti s okolnih ulica. Iako znatno oštećen, Memorial je ipak ostao funkcionalan. Činilo se da je bolnica pobijedila još jednu oluju. 


Početak evakuacije 

Doktorica Anna Pou bila je tada 49-godišnja kirurginja izražene radne etičnosti radi koje su je podjednako poštovali liječnici i medicinske sestre. Sitna i strastvena, uvijek uređene kose boje cimeta, Pou je bila duhovita i susretljiva osoba koja je pacijente postavila u središte vlastita života.

U utorak 30. kolovoza, jutro nakon prvog udara Katrine, dežurna medicinska sestra glasno ju je pozvala: "Pogledaj van!" Doktorica Pou učinila je kako joj je sestra rekla. Pogledavši kroz prozor nije mogla vjerovati: voda je u ogromnim mlazovima šikljala iz kanalizacije. Ostali zaposlenici zabrinuto su pratili crnu rijeku koja se kroz South Claiborne aveniju spuštala u smjeru bolnice noseći sa sobom tone najrazličitijeg smeća. 

Stariji i iskusniji liječnici ubrzo su shvatili veliku opasnost nadolazeće bujice te su savjetovali L. Renéu Gouxu, izvršnom direktoru Memoriala, da zatvori bolnicu. Kao i u mnogim drugim američkim zdravstvenim ustanovama, glavni prekidači za krizno napajanje strujom smješteni su samo nekoliko metara iznad tla što je znatno utjecalo na ranjivost sustava. „Prekidači su prenisko smješteni... vrlo brzo se utope u vodi pa postoji realna mogućnost da cijele bolnice ostanu bez struje“, upozorili su ravnatelji brojnih ustanova nakon uragana Ivan 2004. godine. Međutim, popravak odnosno izmještanje bio je isuviše skup; napravljeno je tek nekoliko jeftinijih poboljšanja koja nisu značajno utjecala na funkcionalnost sustava. 

Susan Mulderick, visoka, jednostavna, iskrena i senzibilna sredovječna gospođa u pedeset i četvrtoj godini života, voditeljica medicinskih sestara, u kritičnom trenutku obnašala je rotirajuću dužnost "direktorice za krizne situacije“ te je bila zadužena – s top menadžerima institucije - za vođenje operacija tijekom krize. Kao dugogodišnja predsjednica Odbora za spremnost u hitnim situacijama, Mulderick je aktivno sudjelovala u izradi kriznog plana Memoriala. Međutim, dokument napisan na 246 stranica nije pružao nikakve smjernice za situaciju potpunog nestanka struje ili za evakuaciju u slučaju poplavljenih ulica. Kako je Memorialov šef medicinskog osoblja bio odsutan, Richard Deichmann, njegov mirni i staloženi zamjenik, započeo je organizirati liječnike.

U 12:28 uprava Memoriala odaslala je poziv ''upomoć“ u sustav Tenet bolnica upozoravajući da će Memorial morati hitno evakuirati 180 pacijenata. Otprilike u isto vrijeme, u sobi za obuku na četvrtom katu - koja je potom postala glavni zapovjedni centar bolnice - Deichmann se susreo s tridesetak liječnika i voditelja medicinskih sestara koji su se u tom trenutku zatekli u Memorialu. Razgovarali su o tome kako najučinkovitije isprazniti i napustiti ustanovu. Pritom su se brzo složili da su bebe u neonatalnom odjelu intenzivne skrbi, trudnice i kritično bolesne odrasle osobe na odjelu intenzivnog liječenja najizloženije vrućini te da stoga moraju imati prioritet u evakuaciji. Tada je Deichmann prvi put najavio ideju koja nikada ranije nije objavljena u planu za slučaj katastrofe: predložio je da se svi pacijenti s tzv. DNR protokolom (engl. do-not-resuscitate ili no code ili allow natural death) posljednji evakuiraju.