Kobna trijaža 

U srijedu 31. kolovoza, negdje oko 14 sati - gotovo 48 sati nakon što se Katrina obrušila na New Orleans – pomoćni generatori Memoriala prestali su funkcionirati. Naprasnu tišinu Ewing Cook usporedio je s "najbolesnijim zvukom" njegova života. Na sedmom katu kritično bolesni pacijenti LifeCarea gotovo trenutačno su osjetili posljedice: dok su upuhivali kisik u pluća sedmorice pacijenata, respiratori i aparati za održavanje života počeli su prelaziti na rezervne baterije pa su se stoga počeli paliti alarmi. Nakon pola sata rezervne baterije prestale su funkcionirati čime je zaustavljeno mehaničko disanje. U tom trenutku pojavila se jedna od sestara s porukom da Obalna straža može i želi evakuirati kritične pacijente ako ih se odmah dovede do helidroma. Shodno tome, grupa volontera sedmoricu pacijenata LifeCare trenutačno je ponijela kroz mrkli mrak niz i uz stepenište. 

Jedna od LifeCareovih sestara spuštala se stubištem uz nosila na kojima je bio 80-godišnji muškarac, ručno upuhujući zrak u njegova pluća pomoću ambu vrećice (BVM- bag valve mask). Činila je to čitavih sat vremena dok su čekali na evakuaciju. Međutim, tada je do njih došao doktor kako bi je obavijestio da više nemaju kisika. Sestra je zagrlila starog čovjeka i milovala ga po kosi dok je umirao u njezinom naručju. 

Kako bi pomogla iscrpljenim sestrama, na drugom katu Anna Pou je počela spremati tijela umrlih pacijenata u vreće. Riječ je bila o osobama koje su umrle tog jutra, poput dvojice LifeCareovih pacijenta, zbog nestanka struje odnosno zatajenja respiratora. Na dnu hodnika na drugome katu bolnički kapelan širom je otvorio velika drvena dvokrilna vrata kapelice kako bi bolničko osoblje moglo u nju odlagati mrtva tjelesa. Dok ih je kapelan tješio i molio se s njima, vidno rastužene i uznemirene medicinske sestre gorko su plakale. 

Sljedećeg dana, nakon jutarnjeg izlaska sunca počela se podizati temperatura - New Orleans je poznat po nesnošljivim sparinama. Nije trebalo dugo da se bolnica počne gušiti u vlastitom znoju. Kako bi situacija bila još i gora, nestalo je vode u slavinama pa su i zahodi prestali funkcionirati. Nesnosni smrad kanalizacije pomiješan s mirisom stotina neopranih tijela širio se hodnicima medicinske institucije koja se neočekivano našla u velikim problemima.

Posjetitelje koji su se iz sigurnosnih razloga sklonili u bolnicu nadajući se da će tamo pronaći zaštitu kao za brojnih drugih uragana, svladao je očaj zbog bezizlazne situacije prožete scenama neočekivanog horora. Stoga su se izuzetno obradovali još jednoj nadrealnoj sceni koja se počela odigravati pred njihovim očima: na rampu za kola hitne pomoći pristale su dvije brodice kućne izrade pogonjene ogromnim ventilatorima! Brodice su iz močvarnih područja Louisiane dovezli Mark i Sandra LeBlanc koji su bili posebno motivirani da stignu do Memoriala jer je tamo hospitalizirana Vera LeBlanc, Markova 82-godišnja majka, koja se na LifeCareovom odjelu oporavljala od operacije raka debelog crijeva. Sandra LeBlanc, koja je radila kao bolničarka na odjelu hitne pomoći u jednoj drugoj ustanovi, znala je da njezina svekrva ne može gutati pa se stoga neugodno iznenadila zatekavši je bez intravenozne hidratizacije. Kada je Mark upitao odgovorne u Memorialu zašto je tome tako odgovorili su mu: „Bolnica je trenutačno u modusu preživljavanja, a ne u modusu liječenja“. Bijesan kao ris, Mark LeBlanc ih je vičući upitao: "Zar je vama sve tako jednostavno? U jednom trenutku okrenete prekidač i više niste bolnica?"

Kako bi ubrzali evakuaciju, liječnici i medicinske sestre toga jutra odlučili su preostalih stotinjak pacijenata Memoriala i LifeCarea spustiti na niže katove i podijeliti u tri skupine. Pacijenti koji su bili prilično dobrog zdravlja, koji su mogli sjediti ili hodati, kategorizirani su kao „jedinice“ te su imali prioritet u evakuaciji. Bolesniji, kojima je trebala veća pomoć, kategorizirani su kao "dvojke". Treća skupina pacijenata bile su "trojke" koje je prema planu trebalo posljednje evakuirati. U tu skupinu spadale su osobe koje su prema mišljenju liječnika imale „jako narušeno zdravlje“. Prema dogovoru liječnika prethodnog dana, u „trojke“ su također svrstane osobe na koje se primjenjivao DNR protokol. 

Iako niti jedan prisutni liječnik nije bio ovlašten za provođenje trijaže, prema riječima dviju medicinskih sestara Anna Pou je samoinicijativno preuzela odgovornost „uskočivši“ u središte radnje. Timovi sastavljeni od medicinskog osoblja i članova obitelji pacijenata koji su se zatekli u bolnici tijekom jutra su prenijeli preostale pacijente u lobi na drugome katu gdje ih je zasukanih rukava kute dočekivala Anna Pou. 

Pod okriljem prigušenog svjetla, sestre bi otvorile dokumentaciju i čitale dijagnozu, a Anna Pou je na temelju toga kategorizirala pacijente. Na osnovama njezine kategorizacije sestre bi potom flomasterom na listu papira ispisale „1“, „2“ ili „3“ te bi papir potom nalijepile na odjeću pacijenta. Po završetku kategorizacije brojne „jedinice“ odvedene su do rampe za kola hitne pomoći na koju su neprestano pristajale „zračne brodice“. „Dvojke“ su se slagale u redu niz hodnik koji je vodio do rupe u zidu strojarnice – jedinog prečaca do helidroma. „Trojke“ su ostale u lobiju na drugome katu, pokraj bankomata i velike posude s cvijećem. Osoblje bolnice nastavilo je skrbiti o pacijentima koji su čekali evakuaciju: mijenjali su im pelene, hladili ih novinama i okrepljivali vodom (one koji su mogli piti). Međutim, klasični tretmani, poput intravenoznog liječenja ili opskrbe kisikom, posve su stopirani.