Ta razlika u pristupu gospodina Biliďż˝a i njegovih prethodnika, koji su rezultate postignute pod svojom „vladavinom“ komentirali i objašnjavali traďż˝eďż˝i krivca svugdje i u svemu (jer nam je krivac potreban kako netko ne bi pomislio da smo sami krivi) stvara nadu u bolju buduďż˝nost razumijevanja sporta i ljudskog ponašanja uopďż˝e. Evo i zašto. Mislite li da je Hrvatska pobjeda u Engleskoj, na primjer (Engleska-Hrvatska 2:3) samo nogometna pobjeda (dokaz da smo bolji od tamo nekih uobraďż˝enih Engleza) ili se slaďż˝ete da je to ipak i vaďż˝an dokaz sportskog razmišljanja, morala i etike naših nogometaša? Vjerujem da su mogli Englezima pustiti utakmicu (pa povesti njih na Europsko prvenstvo, a ne Ruse), no oni su utakmicu odigrali zbog svojeg zadovoljstva, korektno i odgovorno prema sebi i imenu zemlje koju predstavljaju. Tada i ponašanje Izraelaca (pobijedili su kolo prije toga Ruse i dali Englezima nadu), te pobjeda Makedonaca protiv Hrvatske (a raďż˝unalo se da bi nam braďż˝a iz bivše drďż˝ave trebali pustiti) potvrďż˝uju onu vjeďż˝nu vrijednost sporta – igraš da bi potvrdio svoje vrijednosti, a ne da bi ponizio protivnika i pritom ne razmišljaš o kombinacijama onih koji se motaju oko sporta i od toga ďż˝ive.

 

Nakon utakmice ďż˝uli su se komentari i mišljenja hrvatskih nogometnih djelatnika koji su smatrali da su gospodin Biliďż˝ i njegovi suradnici trebali utrďż˝ati u igralište, uzeti sucu zviďż˝daljku, dobiti crveni karton, uďż˝initi sve (moďż˝da i zgaziti nekoga) samo da utakmica završi pobjedom. Moďż˝da su ďż˝ak i hrvatski navijaďż˝i trebali uletjeti u teren, stvoriti guďż˝vu i prekidom utakmice donijeti pobjedu. Kao da se nakon te utakmice ne bi bila dogodila sljedeďż˝a, s Njemaďż˝kom u polufinalu, koju bismo zapoďż˝eli bez kaďż˝njenih igraďż˝a i ďż˝lanova struďż˝nog štaba. Prihvaďż˝anjem misli pojedinaca koji su visoko rangirani u hrvatskom savezu pokazali bismo zašto su nam nogometni stadioni sablasno prazni i zašto skupine nazovi navijaďż˝a teroriziraju jedan sport, tjerajuďż˝i potencijalne gledatelje koji ne dolaze iz straha ili iz negodovanja protiv takvog nasilja nad normalnim ponašanjem.

Da smo logiku niďż˝ih hrvatskih nogometnih liga prenijeli ponosno do Beďż˝a, u kojima nisu bitna pravila veďż˝ samo pobjeda pod svaku cijenu, još jednom bismo pokazali zašto slika naše politiďż˝ke i ekonomske situacije, koju vidimo našim naoďż˝alama, nipošto nije slika kakvom nas vide drugi. Još jednom bismo pokazali zašto nas zaobilaze strane investicije – zbog (ne)kulture ponašanja našeg pravosuďż˝a, politike i ekonomije koji trpe zakone jedino ako se provode u našu korist. Kada netko sa strane promatra takav naďż˝in ponašanja jasno je zašto nas zapadnjaci još uvijek klasificiraju kao „Balcanicus Primitivus“. Predlagaďż˝i drastiďż˝nih mjera koje bi takvu pobjedu donijele hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji jednom i nikad više objašnjavaju da povijest biljeďż˝i samo pobjednike. Naravno, u sportskim i povijesnim knjigama uvijek postoji zabilješka o pobjedniku, no postoje zabilješke (ali i pamďż˝enje ljudi) i o tome kako se došlo do pobjede. Prenošenje poslovnih navika kojima se diďż˝imo u Hrvatskoj, u kojoj politiďż˝kom i poslovnom silom prolaze odluke koje dugoroďż˝no donose probleme hrvatskom okolišu, gospodarstvu i pojedincima dogaďż˝aju se jer njihovi provoditelji raďż˝unaju na zaborav ljudi, na obvezu prihvaďż˝anja sile kao ďż˝injenice i na hijerarhiju moďż˝i zasnovanu na nemoralu, neetiďż˝nosti i na kumskim i roďż˝aďż˝kim vezama. Svijet ne nestaje jednom pobjedom ili jednim porazom, ma kako teďż˝ak bio.