Svaka kompanija, u datom trenutku vremena, mora ostvarivati profit od poslovanja kojim se u tom trenutku bavi kako bi uspjela opstati. Meďż˝utim, temeljni biznis i profit iz tog biznisa u kompanijama iz Shellove studije nisu glavna pokretaďż˝ka sila. Tvrtke trebaju profit na isti naďż˝in na koji svako ďż˝ivo biďż˝e treba kisik. Iako je kisik nuďż˝an za preďż˝ivljavanje, on nije svrha ďż˝ivljenja. "Ekonomske tvrtke" se bave specifiďż˝nim biznisom iz kojeg crpe profit i maksimiziraju vrijednost dioniďż˝arima. Za "ekonomsku tvrtku" biznis je temelj ďż˝ivota, a profit je njegova svrha: ona "postoji zato da bi iznajmljivala automobile". Maksimizacija profita i vrijednosti kapitalne imovine navodi na razmišljanje kako trenutna imovinska baza ďż˝ini temelje tvrtke, te da se svrha postojanja tvrtke odnosi iskljuďż˝ivo na iskorištavanje te imovine. Doďż˝e li do krize, one radije poseďż˝u za likvidacijom ljudi nego imovine, samo kako bi spasile svoju bilancu (koja primjereno biljeďż˝i samo materijalnu imovinu!). Logiďż˝an slijed opisanog naďż˝ina promišljanja navodi nas na zakljuďż˝ak, u sluďż˝aju Shella, da u situaciji iscrpljivanja svih naftnih izvorišta treba "likvidirati kompaniju i vratiti preostalu vrijednost dioniďż˝arima". Meďż˝utim, kompanije se rijetko kada vraďż˝aju dioniďż˝arima. "Korporativno samoubojstvo" rijetka je pojava meďż˝u ďż˝ivuďż˝im tvrtkama jer je njihova prava svrha postojanja opstanak i razvoj vlastitih potencijala. Takve organizacije ne mogu prihvatiti da imovina odluďż˝uje o njihovom ďż˝ivotu ili smrti.