COHEN: Da, sve što govoriš je istina. Zabrinjavajuďż˝a istina. A kako mi se ďż˝ini, veďż˝ina ljudi uopďż˝e nije svjesna teďż˝ine problema. Mislim, nije da ljudi nisu veďż˝ ďż˝uli o tome... Oni bjeďż˝e od istine jer su implikacije zastrašujuďż˝e!

PETER SENGE: Tako je. Mislim da stupanj percepcije o postojanju bilo kakve krize na planeti varira ponajviše u odnosu na geografsko podruďż˝je. Smatram da je stav kako "kriza u biti ne postoji" najjaďż˝i u SAD-u - ďż˝ak i nakon 11. rujna. Znate, razumljivo je da ljudi gurnu glave u pijesak i pretpostave kako ďż˝e problem terorizma veďż˝ netko riješiti. Dok na površini ďż˝ivimo mentalitetom "jedimo, pijmo i budimo veseli", ispod površine bujaju razne bolesti. Unatoďż˝ tome, stil ďż˝ivota nastojimo uz mnogo truda odrďż˝ati. Mislim kako se to dogaďż˝a prije svega iz dva razloga.

Prvi je tradicionalna izoliranost ameriďż˝ke kulture. U usporedbi s mnogim "naprednim" industrijaliziranim zemljama svijeta mi smo vjerojatno najizoliraniji. Japan je jedina zemlja po tom pitanju nama sliďż˝na što na neki naďż˝in pojašnjava problem. Izolirani smo poput otoka u oceanu.

Drugi je razlog što smo mi, SAD, najveďż˝i krivac za mnoge svjetske probleme. Postoji jedan strip kojeg su ekolozi sa zadovoljstvom pokazivali, gdje osoba ulazi u zoološki vrt i promatra ďż˝ivotinje, jednu po jednu, te tako dolazi do posljednjeg kaveza u kojem je postavljeno zrcalo i na kojem piše "najopasnija ďż˝ivotinja na svijetu". To mnogo govori o SAD-u. Mi smo najveďż˝i potrošaďż˝ sirovina u svijetu i najveďż˝i pobornik globalizacije kapitalizma. Unatoďż˝ tome, vrlo nam je teško pogledati se u ogledalo i zamisliti kako smo upravo mi najopasnija zemlja na svijetu, što mislim da bez sumnje i jesmo. Stoga je vrlo teško definirati krize tako da ih svi jednako shvate obzirom da se percepcija umnogome razlikuje. ďż˝ak je i u Europi percepcija krize drugaďż˝ija od naše. Ostatak svijeta, naravno, posve drugaďż˝ije gleda na izazove s kojima se suoďż˝avamo, a koji se tiďż˝u ekološke i društvene neravnoteďż˝e koja svakim danom postaje sve gora.
 
Postoji mnogo podataka koji potkrepljuju oba razloga. Kao i uvijek, problem nije u podacima nego u njihovoj interpretaciji, odnosno kako u njima pronaďż˝i smisao. Trenutno mediji i prevladavajuďż˝a politiďż˝ka struja ne ďż˝ele smisleno proanalizirati te podatke. Najbolji primjer za to je globalno zatopljenje. Razina ugljiďż˝nog dioksida u atmosferi dramatiďż˝no raste posljednjih 150 godina. Sloďż˝imo li se s ďż˝injenicom da je ugljiďż˝ni dioksid stakleniďż˝ni plin - a ne poznajem nikoga u znanstvenim krugovima tko ďż˝e reďż˝i drugaďż˝ije - i ďż˝injenicom, recimo to tako, da je brzina kojom se kada puni veďż˝a od one kojom se prazni, tada vam svako dijete moďż˝e reďż˝i što ďż˝e se na kraju dogoditi. Pa ipak, naši su politiďż˝ari zbunjeni po tom pitanju te stoga ďż˝esto izjavljuju kako "Ne znamo toďż˝no da li je globalno zatopljenje stvarnost ili nije." Sreďż˝om, veliki broj ljudi uopďż˝e si ne postavlja to pitanje. Oni pitaju: "Što moďż˝emo uďż˝initi?"

Za mene je to suština krize, dakle kriza percepcije. ďż˝ini se kako nismo sposobni sagledati osnovne pokazatelje i stvoriti konsenzus što ti pokazatelji znaďż˝e.