Partneri
prof. Velimir Srića
| Razgovor vodio: Marko Lučić, Miljenko Cimeša Velimir Srića redovni je profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i gostujući profesor na UCLA, Los Angeles. Završio je MBA program na Columbia University u New Yorku, jednoj od vodećih svjetskih menadžerskih škola, a doktorirao na području menadžerskih informacijskih sustava. Osim u SAD, kao gostujući profesor predavao je u Kini, Mađarskoj, Sloveniji, Bosni i Austriji. Autor je 36 knjiga i preko 300 znanstvenih i stručnih članaka. Jedan je od osnivača hrvatskog Europskog pokreta, počasni je član Hrvatskog helsinškog odbora i Rimskog kluba. Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih nagrada od, Fulbrightove i Eisenhowerove stipendije, Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva do nagrade "Mijo Mirković" i Strossmayerove nagrade za znanost. Kao konzultant surađuje s brojnim svjetskim i hrvatskim tvrtkama. Ekspert je Svjetske banke za područje upravljanja promjenama. Objavio je zbirku pjesama "Razne igre" i roman "Privatne istrage". MC: Prof. Srića, do sada se pisali knjige o menadžmentu. Ovo je Vaša, koliko znamo, prva knjiga o liderstvu. Možete li nam objasniti kako je došlo do promjene fokusa Vaše pozornosti? Pa... prije svega, čovjek sazrijeva. Kako sam sakupljao raznorazna iskustava tako mi je postajalo sve jasnije da je u stvari najteže upravljati promjenama, uzrokovati da se nešto mijenja. U nekoliko navrata sam se i sâm našao na vodećim pozicijama, četiri godine u hrvatskoj Vladi, godinu dana u Skupštini grada |
Zagreba te trenutno u upravi fakulteta. Najteže je pronaći sposobne ljude, spremne voditi promjene. Na svojoj koži sam to isprobao. Nadalje, inspirirale su me sudbine raznih ljudi sličnoga kova: od modernih lidera kao što je to Jacka Welcha kojeg smo nedavno sreli u Zagrebu do Colina Powella čiji sam leadership premier slušao pred nekih 20-ak godina, pa do nekih povijesnih ličnosti koje su me zanimale... tako je liderstvo sve više ulazilo u fokus moga interesa. Na mojim konzultantskim radionicama i seminarima bilo je očito da ljudi u načelu uvijek očekuju gotove recepte i savjete o tome kako upravljati promjenama, kako uvoditi promjene i kako voditi timove pa se i moje zanimanje okretalo u tom pravcu. Interes je započeo s informatičkim projektima, prvim projektima koje sam u životu radio i vodio. Tada sam shvatio, iako još neosviješteno, da struka rijetko kada predstavlja problem zbog kojeg nešto ne uspijeva, te da su ljudi u stvari mnogo značajniji problem. Kasnije smo na toj pretpostavci proveli istraživanje koje je pokazalo da od pet neuspješnih projekata jedan ne uspijeva zato što "nismo znali" a čak četiri zato što smo loše funkcionirali kao ljudi. Žarište problema je uvijek bilo u lideru, odnosno u tome kako se vođa ponaša, kako organizira tim, na koji način se odvija komunikacija i prevladavaju konflikti. Iz tog sam razloga postupno izgubio interes za tehnokratski, odnosno tehno-menadžerski pristup ekonomskim problemima i usmjerio se na liderstvo. |
