1. Stvara se pogrešna ideja o stvarnoj prirodi rada

U legendarnom tekstu koji istražuje način na koji lideri i menadžeri koriste vrijeme, Mintzberg je otkrio kako tipični menadžer 20% vremena provede u samoći, a ostalih 80% u komunikaciji s drugim ljudima, i to u osobnom kontaktu, na grupnim sastancima ili pak na telefonu.

Promotrimo li neka druga zvanja, teško da ćemo ikada naići na slučaj da, primjerice, kirurg uđe u salu za operacije te sestrama, pomoćnicima i kolegama kaže: "Kodeks časti mi ne dozvoljava da tijekom operacije pružam ili primam pomoć." Također ne vjerujem da bi neki nogometaš, zbog moralnog imperativa, od suigrača zatražio da napuste igralište prije nego pristane zapucati na gol. Ili, kao što je kolega Peter Vaill jednom lijepo rekao: "U životu nisam naišao na organizaciju - osim sveučilišta - koja novopridošlice upozorava kako 'časno ponašanje zahtijeva da nikada ne tražite niti očekujete pomoć od kolega i suradnika.'" (Možda će vas interesirati da je Peter, kada sam ga nazvala kako bih provjerila navod, odbio sa mnom razgovarati o tome jer je smatrao da bi time prekršio kodeks časti i počinio neetički čin.)

Ljudi će se uglavnom složiti s konstatacijom da svijet u kojem živimo i radimo zahtijeva suradnju, primanje i pružanje pomoći, a ne njihovo uskraćivanje. Shodno tome, sveučilišna definicija varanja pogodna je samo za organizacije u kojima stvarni rad nije važan ili se pak aktivno obeshrabruje.