Pomno slušanje i umjetnost timskog dijaloga

Tekst pred vama bavi se detaljima organizacijskog života koje svi smatramo važnima, ali ih istovremeno slabo razumijemo: bavi se timovima s "posebnom kemijom" i timovima u kojima takve "kemije" jednostavno nema. Svatko od nas u svom životu imao je priliku iskusiti "magične trenutke" timskog funkcioniranja: u sportskom ili umjetničkom timu, u obitelji, u kritičnim situacijama, na raznim zadacima ili u timovima na radnome mjestu. Duboko u sebi dobro znamo što znači i kako izgleda kvalitetan timski rad. Međutim, problemi se javljaju kada navedeno iskustvo moramo riječima opisati, a posebice kada ga želimo prenijeti iz jednog u drugi kontekst – iz jednog u drugi tim. Vrlo često takvo iskustvo jednostavno jest: ugodno je, plodonosno i kreativno te vodi do sjajnih ideja, aplauza, ovacija, proizvoda ili usluga.

Direktori, dirigenti, gradonačelnici, generali, treneri, menadžeri, samousmjeravajući timovi ili članovi raznih zajednica - svi oni traže odgovor na isto pitanje: "Na koji način možemo dostići i održati to specijalno stanje, magiju, kemiju... što god to jest?"

Ovaj tekst govori o pristupu koji ukazuje na to da su pomno slušanje i timski dijalog vještine koje se mogu prvo naučiti, a potom svjesno koristiti na radnome mjestu – te da su iste u pozitivnoj korelaciji s visokom razinom kreativnosti i izuzetnim performansama organizacije.

Metoda koju sam istraživao i koristio u suradnji s malim grupama razlikuje se od uobičajenog standardnog pristupa timskom radu. Istraživanje se temelji na radovima Petera Sengea (1990.) i Davida Bohma (1990.) u kojima se jasno ističe razlika između dijaloga i diskusije. Prema navedenim autorima dijalog predstavlja kreativnu aktivnost grupe koja je uvijek otvorena prema krajnjem ishodu procesa kojeg bismo mogli nazvati "zajedničko promišljanje". Za razliku od dijaloga koji predstavlja svojevrsnu "konverzaciju o mogućem", diskusija se odnosi na opcije, izbor opcija i akciju. Diskusija ograničava i fokusira; ona je zapravo "konverzacija radi akcije". Diskusija potiče sudionike na zauzimanje i obranu stavova, dok dijalog potiče na suspendiranje stavova i propitivanje načina razmišljanja (mentalnih modela) kako bi se otkrile eventualne prilike i mogućnosti.

Aktivnost timova u "organizaciji koja uči" primarno se ogleda u mobilizaciji kvalitetnih ideja do kojih se dolazi samo onda kada članovi tima surađuju na specifičan način kako bi "otvorili vrata" kolektivnom kreativnom promišljanju. Prema Sengeu, mogućnost pristupanja suptilnim sferama kolektivnog znanja najveća je korist dijaloga, a ta kolektivna kreativnost u suštini nije ništa drugo doli odraz kakvoće zajedničkog duha. Suzdržano, nesebično slušanje koje povezuje slušatelja, govornika i kolektivni duh služi kao osnovno sredstvo primanja novih uvida te se može opisati kao svojevrsno stvaranje "zajedničkog spremnika (posude)" za prihvaćanje i uključivanje kolektivne mudrosti. Riječju, snaga kolektivnog aktivira se upravo stvaranjem šireg zajedničkog "spremnika" (posude).

Svjesno pomno kolektivno slušanje najvažnija je komponenta timskog dijaloga. Podrazumijeva grupu ljudi koja pomno sluša (pojedinačno) te je pritom nesebično otvorena prema idejama drugih sudionika, čime dolazi do stvaranja "zajedničkog spremnika (posude)" koji potom prima i podržava kolektivnu mudrost grupe.

U ovom tekstu pojašnjavaju se korijeni navedenog pristupa koje pronalazimo i u drugim znanstvenim disciplinama. Nadalje, pojašnjava se način funkcioniranja pristupa i moja osobna iskustva u njegovoj primjeni, istraživanju i podučavanju. Na kraju se predlažu smjernice za nastavak istraživanja i implementaciju u praksi.