Promotrimo li pobliže što se događa unutar organizacija vidjet ćemo da djelatnici, poput pribadača koje se u stanovitim obrascima okupljaju oko magneta, prihvaćaju određene uloge i identitete koji se javljaju u stanovitom strukturiranom obliku stručnog naziva organizacijska kultura. Međutim, za razliku od pribadača djelatnici organizacije nisu pasivne jedinice nego kreativne individue koje svjesno sudjeluju u izgradnji organizacijske kulture. Svaki pojedinac koji upije specifičnu kulturu funkcionira poput svojevrsnog „organizacijskog DNK“ te stoga čuva i prenosi specifičnu kulturu kroz vrijeme i prostor. Intrigantna situacija za slučaj kada se multinacionalne korporacije šire svijetom te radi spomenutog fenomena uspijevaju zadržati vlastiti identitet i kulturu.
 
Kako bismo još bolje razumjeli svijest kao polje inteligencije potrebno je da se kratko osvrnemo na evoluciju kvantne fizike u prvoj polovini 20. stoljeća kada je ugledni tim fizičara pod vodstvom Wernera Heisenberga prvi put opisao univerzum kao „mrežu međuodnosa različitih elemenata jedinstvenog polja“, a ne kao „zbir odvojenih objekata“. Heisenbergova matrična mehanika predstavljala je prvi logični iskorak prema modernoj kvantnoj teoriji, a bavila se subatomskim fenomenima te je na koncu zaključila da materijalni svijet nije mehanička konstrukcija sazdana od odvojenih objekata nego odnosna matrica u kojoj su naizgled odvojeni objekti povezani nevidljivim energetskim poljem.
 
U knjizi Uncommon Wisdom Fritjof Capra opisuje kako su se početkom 1920-ih godina fizičari poprilično zbunili dvojakom prirodom subatomskih čestica koje su se u jednom trenutku ponašale kao čestice, a u drugom kao val što je Heisenberga potom navelo da pojavu pokuša objasniti načelom neodređenosti. Pojednostavljeno rečeno, načelo govori o tome da neodređeno ponašanje promatranih elektrona uzrokuje znanstvenik (promatrač) koji „ponedjeljkom i srijedom“ utječe na ponašanje elektrona na jedan način, a „utorkom i četvrtkom“ na drugi način. U suštini, Heisenberg je ukazao na integralnu povezanost promatrača, promatranog i promatranja.
 
Tako je kvantna fizika prvi put potvrdila da je riječ o elementima nedjeljiva fenomena. Albert Einstein, kojeg se uz Heisenberga i Bora smatra začetnikom kvantne teorije, u svojim radovima nebrojeno puta je pokazao kako vlastitim teorijama utječemo na pojave koje mjerimo. Stoga se klasična kartezijanska stvarnost - koja se u okvirima 300 godina stare Descartesove logike oduvijek sagledavala kao mehanička struktura nepovezanih objekata – u prvih kvantnih fizičara počela percipirati kao duboko ukorijenjena iluzija uma. Heisenberg je tada počeo ispravno upozoravati kako je kartezijanska mehanicistička paradigma tijekom triju stoljeća toliko snažno zaokupila ljudske umove da će proći mnogo vremena dok je ne zamijenimo prikladnijim i istinitijim svjetonazorom koji će nam bolje pojasniti istinsku prirodu stvarnosti.  
 
Koncepciju kvantne mehanike - prema kojoj su sve forme i fenomeni u stalnoj mijeni te su stoga samo privremena manifestacija sveobuhvatnog polja - istočnjački su filozofi spoznali prije više tisuća godina kad su mistična otkrića Bude, Krišne i Lao-tzua odašiljala iste poruke kao Einsteinova revolucionarna fizika. U knjizi The Tao of Physics Fritjof Capra je to lijepo opisao riječima:
 
Netom pošto je koncepcija polja otkrivena, fizičari su pokušali objediniti različite segmente u jedno jedinstveno fundamentalno polje kojim bi se obuhvatilo sve fizičke fenomene. U posljednjim godinama života tome se naročito posvetio Einstein. Brahma u hinduizmu, Dharmakaya u budizmu i Tao u taoizmu nevjerojatno nalikuju – zapravo su istovjetni - ultimativnom jedinstvenom polju za kojim je Einstein tragao.