Hodočašće liderstva
Hodočašće se razlikuje od bilo koje druge vrste putovanja jer u slučaju hodočašća odredište koje tražimo je u nama. Prema tome, koliko god je istinsko hodočašće putovanje u klasičnom smislu - događaj u vremenu i prostoru - suštinski gledano zapravo je riječ o „putovanju svijesti“. Liderstvo je hodočašće svijesti. Lideri na svim područjima ljudskih aktivnosti zapravo služe kao „stvaratelji i ponuđači perspektiva“ kojima usmjeravaju život. Oni, dakle, ne vide život samo u kontekstu stvarnog nego i u izazovnom kontekstu onog što je moguće (ostvariti).
Među takvim liderima pronalazimo pojedince koje bismo mogli nazvati „pionirima“ - posebne osobe koje nam otkrivaju nova lica stvarnosti. Riječ je o ljudima koji hrabro koračaju prema novim i nepoznatim mjestima –materijalnim ili duhovnim – kako bi vidjeli/spoznali ono što dosad nije viđeno/spoznato. A kada jednom stignu na odredište, obično uzviknu: "Narode, ovdje je nova zemlja!" Njihovi sljedbenici znaju da je sigurno koračati istim putem jer su prije njih lideri tamo bili. Vlastito putovanje započinju čvrsto vjerujući lideru. Dakle, lider i sljedbenik putnici su na istome putu; jedina razlika među njima je u tome što je u lidera razvijeniji intuitivni osjećaj usmjerenja kojim treba putovati, te posebice osjećaj konačnog odredišta.
Želimo li se i mi otisnuti na hodočašće prije svega moramo vjerovati u odredište – u ovom slučaju „krajnje odredište“ nesumnjivo je unutarnje sebstvo. Vjera je fenomen koji se najbolje opisuje izrazom vrla i moralna stvarnost. Vjera funkcionira prema vlastitoj logici i stvarnosti – jer, kako bismo inače mogli objasniti činjenicu da su najveće i najdugovječnije organizacije svijeta redom utemeljene na vjeri? U područje vjere upuštamo se radi nadahnuća te kako bismo tragali za vječnim istinama. U vjeri se pokoravamo vlastitoj biti.
Drugi preduvjet za hodočašće liderstva posebna je vrsta discipline koja traži da osoba otkrije - kroz pokušaje i pogreške – prave načine svladavanja prepreka na putu. Put hodočasnika, naime, prepun je poteškoća i iskušenja. Lako se odustaje te se lako popušta iskušenju skretanja s pravoga puta; samospoznaja je naporna, izazovna i teška – zahtijeva ogromno strpljenje i još veću ustrajnost. Iako se „svjetlost „na kraju tunela“ redovito pojavi, činjenica je kako uvijek dolazi polako.
Treća dimenzija putovanja ogleda se u prisutnosti učitelja. Učitelj je prisutnost. Učitelj nalikuje svjetiljci koja kontinuirano obasjava pružajući uvide i jasnoću. Učitelja ne zanimaju informacije; njega zanima transformacija. Oni sami transformirana su bića što ih kvalificira da potiču promjene u drugima. Samo jedan izvor može upaliti brojna svjetla. Isto tako, smjestite li brojna svjetla u jednu prostoriju zračit će jednim te istim svjetlom: razlikovati svjetla svjetiljki jednostavno nije moguće. Prema tome, na kraju puta učitelj i učenik, lider i sljedbenik, pretvaraju se u isto svjetlo svijesti.