Od mehanicističkog do sustavnog razmišljanja

Russell L. Ackoff Russell L. Ackoff, doktor znanosti, profesor emeritus na uglednoj poslovnoj školi Wharton, jedan je od vodećih američkih stručnjaka za menadžment. Njegova knjiga Introduction to Operations Research smatra se djelom koje je postavilo temelje na području istraživanja sustava i sistemskog razmišljanja. Stručna javnost ga smatra "ocem sistemskog razmišljanja". U svojoj karijeri dr. Ackoff je surađivao s oko 250 kompanija i 50 vlada država širom svijeta. Autor je 23 knjige od kojih su mnoge postale svjetski bestseleri: Redesigning the Future, The Art of Problem Solving, Creating the Corporate Future, Revitalizing Western Economies.

CIJELI TEKST


Zašto je stručna javnost iznenada toliko zainteresirana za sustave? Zašto je pitanje kvalitete u posljednje vrijeme postalo toliko važno? Zašto su koncepcije „organizacijskog učenja“ (engl. learning organization) i „reinženjeringa procesa“ (engl. BPI - Business Process Reengineering) potaknule toliki interes? Zašto se sve to događa baš sada? Navedene koncepcije nisu nove – znanost ih poznaje već neko vrijeme. „Kupci/potrošači koji imaju nekakva očekivanja“ također nisu novost – oduvijek su tvrtke nastojale što više zadovoljiti njihove potrebe. Shodno tome, doista se nameće pitanje: „Zašto se ranije nismo toliko bavili kvalitetom proizvoda i usluga?“
 
Sva naša objašnjenja temelje se na određenim pretpostavkama koje su zapravo deducirane iz raznih teorija te iz niza drugih pretpostavki. Osim toga, svaka teorija počiva ne nekoj drugoj, široj teoriji. Prema tome, svatko od nas ima neku svoju teoriju realnosti - način promatranja svijeta - pa tako govorimo o paradigmi, svjetonazoru, odnosno specifičnom načinu sagledavanja svijeta - koji se na njemačkom jeziku naziva „weltanschauung“.
 
Kao ljudska bića, obično nismo svjesni pretpostavki na kojima temeljimo vlastitu sliku svijeta. Međutim, unatoč našoj nesvijesti, pretpostavke o kojima govorim itekako postoje. Apsorbiramo ih psihološkim procesom akulturacije koji nalikuje osmozi, najviše u razdoblju odrastanja i adolescencije. A razlog zašto dijelimo određenu kulturu leži upravo u tome što dijelimo sličan svjetonazor. Paradigma, naime, predstavlja svojevrsno „vezivno tkivo“ koje povezuje kulturu i vrijednosti; paradigma obilježava određena povijesna razdoblja odnosno vremena kojima prevladava specifična kultura specifičnog sagledavanja/viđenja stvarnosti. Kada govorimo o „promjeni povijesne ere“ zapravo govorimo o transformaciji određenog svjetonazora/paradigme i stvaranja nove koncepcije realnosti.
 
S ovim uvodnim rečenicama želio sam ukazati na tezu koju ću vam danas prezentirati na predavanju, a ta teza glasi ovako: trenutačno se nalazimo u ranoj fazi promjene povijesne ere. Polako, ali sigurno, prelazimo u novo povijesno razdoblje. To se, naravno, neće dogoditi odmah, već vrlo polagano. Međutim, slobodno se može zaključiti kako u vremenima u kojima trenutačno živimo započinje transformacija jednog svjetonazora u drugi. Kako bih obrazložio i obranio tezu, vratit ću se u prošlost i govoriti o prethodnom svjetonazoru.
 
Zastarjeli svjetonazori ne „umiru“ tako lako nego vrlo postupno blijede, prelazeći polagano u novi svjetonazor. Prethodni svjetonazor započeo je renesansom - periodom između dviju velikih povijesnih era - srednjeg vijeka i modernih vremena. Važnost renesanse, nažalost, prečesto se zanemaruje. Iako više-manje svi znamo da je riječ u vremenima velikih promjena, mnogi ljudi nisu svjesni suštine spomenutih promjena.
 
Fundamentalne promjene u doba renesanse proizašle su iz nekoliko činjenica. Prva se odnosi na očekivanu prosječnu životnu dob čovjeka koja je do renesanse iznosila samo 27 godina. U to vrijeme 40 posto novorođenčadi nije preživjelo rano djetinjstvo. Čak 95 posto ljudi cijeloga života nije izašlo iz kruga od šest kilometara izvan mjesta rođenja. Velika većina živjela je u strašnoj oskudici i siromaštvu.