Kako onda možemo naučiti da na kolektivnoj razini preuzmemo odgovornost za uvjete koje smo sami stvorili? Duboke promjene nisu ostvarive sve dok pojedinci ne preuzmu odgovornost za svoj vlastiti život, za svoje vlastito iskustvo života. U radu s velikim sustavima izazov leži u kolektivnom preuzimanju barem neke odgovornosti. Navedeno se sjajno može usporediti s temeljnim aksiomom psihoterapije prema kojemu čovjek može prihvatiti mnoge grozne stvari koje su mu se u životu dogodile, no sve dok ne shvati svoju ulogu u stvaranju takve stvarnosti, neće se moći osloboditi mentalnog modela "žrtve". Sve dok čovjek sebe vidi "žrtvom", generiranje kreativne energije koja je potrebna za promjenu jednostavno nije moguće.

De Maree je za opisani proces koristio termin socioterapija. Vjerojatno je u pravu ako proces promatramo sa stajališta svrhe ili namjere, odnosno teorije promjene. Govori nam o tome na koji način možemo na kolektivnoj razini preuzeti odgovornost za uvjete koje smo sami stvorili. No, varka u ovoj izjavi leži u tome što je veoma jednostavno "prihvatiti odgovornost", a da je u stvarnosti uopće ne iskusimo. Stoga smatram kako nam konceptualni alati dinamike sustava, kada se vješto koriste, mnogo pomažu u stvaranju teorija koje zatim ljudima pojašnjavaju način na koji je njihovo vlastito ponašanje utjecalo na stvaranje neugodnog položaja u kojem se trenutno nalaze.

Iako se različite organizacije na tržištu susreću s jednakim "izvanjskim silama", one postižu značajno različite rezultate. Zašto se to događa? Uzrok tome treba tražiti u drugačijim mentalnim, kognitivnim, emocionalnim, biheviorističkim i organizacijskim strukturama unutar njih samih. Iz tog razloga pojedinac može odrasti u velikom siromaštvu i dostići prosvjetljenje, dok ostalih 99 siromašnih osoba ostanu žrtve cijeloga života. Iako su odrasli u potpuno jednakim uvjetima, nešto je tom pojedincu omogućilo da se drugačije ponaša, drugačije djeluje i tumači svijet oko sebe. Sustavna perspektiva u osnovi se bavi otkrivanjem načina na koji stvaramo stvarnost u kojoj živimo.

U ovom trenutku pokušavam, zajednički sa svojim suradnicima, otkriti na koji način se problemi stvaraju na kolektivnoj razini, te posljedično tome, na koji način možemo na kolektivnoj razini stvoriti neku sasvim drugačiju stvarnost. To je izravno povezano s filozofijom organizacijskog učenja na koju se naš rad oslanja, i koja je, u svojoj suštini, filozofija sustava. No ipak, današnji su alati malo drugačiji.