Prošle smo godine tako organizirali Champions Workshop, trodnevnu radionicu za predsjednike uprava na kojoj se dogodilo nešto doista posebno. Tom prilikom u meni se rodilo jedno iznimno duboko iskustvo kojeg ću se sjećati cijeloga života.

Svaku večer smo sjedili oko vatre. Radionica je bila pažljivo osmišljena, boravili smo na prekrasnom mjestu u prirodi i koristili se posebno razrađenim alatima i metodama. Osim mene, u vođenju je sudjelovao i Fred Kofman, osoba koja jako dobro zna na koji način ljude odvesti u dubine reflektivnog promišljanja te im pojasniti važnost tog prostora za vođenje poslovanja u koje su svakodnevno uključeni. Najznačajniji trenuci koje nitko od nas nikada neće zaboraviti dogodili su se upravo za tih večeri, kada smo u krugu sjedili oko vatre. Fred je okupljenima postavljao jednostavna pitanja, otvarajući pritom mogućnost da govore o čemu god su htjeli. U te dvije večeri nitko od prisutnih nije prozborio ni riječi o poslu, iako su za to imali prilike. Teme o kojima se govorilo isključivo su se odnosile na događaje iz života svakog pojedinačno.

Ljepota ovih razgovora proizlazila je iz njihove jednostavnosti. Ljudi su postavljali jedan drugome pitanja te pričali jednostavne, stvarne priče proizašle iz njihovog životnog iskustva. Razgovor je bio oslobođen od svih koncepcija i mentalnih modela. Odrasli ljudi, odgovorni za milijarde dolara, u tim su trenucima bili poput djeteta koje postavlja ona nevjerojatna, jednostavna i pomalo šašava pitanja. To je situacija koja se u našoj kulturi veoma rijetko događa, kada priča istovremeno postaje sadržaj i medij. Sam čin pripovijedanja osobnog iskustva iznimno je dojmljiv.

Na radionici sam razgovarao s predsjednicom uprave jedne od najvećih korporacija u svijetu, odgovornom za biznis vrijedan 13 milijardi dolara. Razgovor je zaista bio sjajan. Prilikom našeg prvog telefonskog razgovora nakon radionice, nekoliko mjeseci kasnije, rekla je da joj se "...čini kako smo jučer bili zajedno." Nešto se u našim glasovima međusobno prepoznalo. To nešto nema veze sa sadržajem razgovora, više me podsjeća na frazu o bebama koje prepoznaju majčin glas. Prije negoli riječi povežemo s određenim koncepcijama, prepoznajemo glas i to je ustvari pravi medij. Prilikom iznošenja priče, glas igra važnu ulogu jer sam glas prenosi mnoštvo informacija. Vrlo zanimljivo.