Uvod u "pozitivne devijacije"

Richard Pascale Richard Pascale, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka znanosti liderstva i menadžmenta. Tijekom doktorskog studija na Harvard Business Schoolu kao poslovni savjetnik radio je u McKinsey & Company te se odmah na početku karijere proslavio koautorstvom poznatog 7S Framework modela (Pascale, Peters, Waterman, Philips). Autor je bestselera The Art of Japanese Management. 

CIJELI TEKST


Delta Amazone

U Brazilu, u močvarnom području delte rijeke Amazone koje se ranije smatralo neprikladnim za poljoprivrednu proizvodnju, danas se uzgajaju brojne kulture važne za prehranu lokalnog stanovništva. Za takav obrat prije svih ostalih zaslužna je Rosario Costa Cobral, sićušna žena odlučnih očiju i istaknutih jagodica lica, čija obitelj na obalama velike rijeke posjeduje malo gospodarstvo. Međutim, kako plima kontinuirano podiže razinu rijeke, Rosarijino malo gospodarsko zemljište dva puta dnevno posve je preplavljeno vodom pa je zbog toga jedva pronalazila dovoljno suhe zemlje za sadnju usjeva koji bi obitelji omogućili puko preživljavanje. Uhvaćena u kolopletu zahtjevnih okolnosti Rosario se nije predavala te je cijelo vrijeme pokušavala pronaći neki drugi, učinkovitiji način iskorištavanja zemlje za poljoprivrednu proizvodnju. 

Shodno tome Rosario je počela propitivati uvriježeno mišljenje (prevladavajući mentalni model, op.ur.) kako „poljoprivreda i naplavna područja jednostavno ne idu zajedno“ te se posvetila pozornom praćenju dnevnih ritmova i sezonskih ciklusa Amazone. Vremenom je tako otkrila da konture riječnog dna ostaju relativno stabilne tijekom cijele godine. Također je primijetila da se „krpice“ zemlje na prijelazu vode u kopno relativno brzo suše nakon što se voda povuče. Rosario se upitala: „Mogu li biljke preživjeti potopljene u vodi nekoliko sati dnevno?“

Eksperimentirati je započela s maniokom - snažnom biljkom otpornom na vodu i osnovnom amazonskom namirnicom – birajući one mutacije koje su se uspješno prilagodile izrazito vlažnim mjestima. Sadnice je posadila u sušnom dijelu sezone, kada je vodostaj rijeke nizak, kako bi se biljke što bolje ukorijenile u isušenom tlu. Nakon početnog uspjeha Rosario je nastavila eksperimentirati s drugim kulturama poput određenih sorti limuna i čili papričica. Danas se njezina obitelj prehranjuje vlastitom proizvodnjom te osim toga proizvodi viškove za prodaju na tržištu kojima ostvaruju dodatni dohodak. Za značajna pionirska otkrića Rosario je dobila brojna priznanja uglednih biologa i ekologa. 


Plantaže u Sahelskoj pustinji 

Satelitske snimke Sahelske pustinje u Nigeru, snimljene tijekom trideset godina (od 1975. do 2005. godine), pobudile su veliku pozornost znanstvenika zbog neobične anomalije: tijekom godina golema pustinjska područja pozelenila su. Pažljivijim praćenjem pojave uvidjelo se da je vegetacija najgušća u najgušće naseljenim regijama. Najupečatljivije od svega je bilo to što se navedena transformacija dogodila u okrilju krhkog ekosustava u kojem je samo 12 posto zemlje obradivo, a 90 posto od sveukupno 13 milijuna stanovnika živi od poljoprivrede. Stoga se nameće pitanje: kako je, protivno svakoj logici, stanovništvo uspjelo zaustaviti dezertifikaciju tla i napredovanje pustinje koja se sve više približavala njihovim domovima? 

Početkom 1980-ih godina ratar Ibrahim Donjjimo uvidio je da se pustinja sve brže širi – ni na koji način se tu nije više moglo govoriti o sezonskim odstupanjima. Dugogodišnja praksa krčenja već prorijeđenih šuma - kako bi se stvorio dodatni prostor za sadnju usjeva – stigla je na naplatu: osvanulo je golemo područje na kojem više nije bilo niti jednog stabla! Sredinom 1980-ih - došavši do intuitivnog zaključka da je drveće veoma važno sredstvo u borbi protiv dezertifikacije - Ibrahim je preokrenuo opisanu praksu i postao primjer drugim ljudima u regiji Guidan Bakoyej. Umjesto da svake godine, poput drugih poljoprivrednika, čupa mladice drveća tek iznikle iz zemlje, Ibrahim ih je štitio i pomagao im da brže i bolje rastu. Osobito je njegovao autohtone sorte stabala kao što su gao i baobab koji odlično uspijevaju u teškim sušnim uvjetima. Vremenom se ispostavilo da je Ibrahim otkrio vrlo učinkovitu, resursno-neutralnu strategiju razvoja ekosustava: listovi koji padaju sa stabala dodaju hranjive tvari u tlo, a korijenje drveća zadržava dušik iz zraka i sprječava eroziju tla kada se rijetke silovite oborine sliju na suhu i tvrdu zemlju. 

S obzirom na to da tijekom kišne sezone listopadno drveće ogoli, krošnjama ne zaklanja svjetlost pa Sunčeva toplina lako dolazi do gusto zasađenih usjeva podno njihovih grana onda kada im najviše treba. Ibrahimov eksperiment pokazao se iznimno uspješnim i plodnim: nakon što su uvidjeli da je Ibrahim povećao prinose te samim time i vlastitu zaradu, seljani su počeli slijediti njegov primjer. Svake godine bilo ih je sve više čime se lokalni ekosustav vremenom posve izmijenio. Poljoprivrednici danas prodaju grane drveća za ogrjev, voće koje izraste na drveću koriste za vlastitu prehranu i daljnju prodaju, a lišće za stočnu hranu. Dvadesetak stabala donosi 300 dolara godišnje dodatnog prihoda što predstavlja ogromni doprinos prosječnom dohotku po stanovniku. Kako se sadnja stabala širila iz jednog grada u drugi, u regiji se vremenom počela razvijati povoljnija mikroklima s manje suše i suhih vjetrova.