Jasno je da napuštanje strogo znanstvenog diskursa nosi sa sobom rizike manjkave argumentacije i oslanjanja na kategorije koje su dio odgoja i životnog iskustva svake osobe, ali su u javnom govoru i djelovanju potisnute - čega su i autori svjesni. Stoga i stranice posvećene tim sredstvima prvenstveno treba čitati kroz prizmu njihove moguće inspirativnosti za razmišljanje i djelovanje. Pritom je korisno razgraničiti dvije skupine sredstava.

Kreiranje vizija, umrežavanje i kontinuirano učenje već su se nametnuli kao sastavnice strategije i proaktivnog djelovanja u poslovanju i civilnom društvu, a dijelom i u politici i javnoj upravi. Radi se o načinima ponašanja koji su sadržajno i vrijednosno relativno neutralni, i koji mogu biti korišteni za široku lepezu ciljeva, od kojih mnogi mogu biti nekonzistentni sa idejom održivosti. Autori to ne uviđaju, a kreiranje vizija, umrežavanje i učenje promatraju isključivo kao instrumente djelovanja prema ambiciozno definiranoj ideji održivog/idealnog svijeta i društva.

S druge strane, istinoljubivost i ljubav su kategorije koje su rjeđe prisutne u javnom diskursu - možda upravo stoga jer su zasnovane na moralnom i emotivnom angažmanu te stoga lakše mogu dati vrijednosni sadržaj ljudskom djelovanju. No, takav dublji angažman ovisi o suživljavanju pojedine osobe i društva u cjelini s problemom, a često i o razlaganju problema u rješive cjeline. Što je širi jaz između veličine problema s jedne i uvriježenih načina ponašanja i percipiranih sposobnosti s druge strane, motivacija za angažman opada. Upravo u tome autori griješe - jer složenosti problema održivosti suprotstavljaju tek emotivne apele i velika očekivanja.

Ukoliko akteri ciljeve promjena doživljavaju apstraktno, a same promjene teško dostižnima, propuštaju se mnoge prilike za pozitivne iskorake - ili se čak zadržava status quo, a raste i razina cinizma.

Slično iskustvo imamo u gospodarskoj i političkoj tranziciji u Hrvatskoj. Jaz između očekivanja s početka tranzicije i današnjeg stanja i više je nego dramatičan. Pritom postoji deklarativni konsenzus o razvojnim ciljevima poput gospodarskog razvoja, vladavine prava ili zaštite okoliša. Međutim, koraci i promjene ponašanja koje treba poduzeti radi dostizanja tih ciljeva se slabo razumiju ili ih se nastoji zaobići kada narušavaju partikularne i/ili kratkoročne interese. Artikulacija dugoročne razvojne strategije prvo je smatrana suvišnom, a potom je slijedilo nekoliko uglavnom neuspješnih pokušaja. Umrežavanje aktera se uglavnom zbiva u svrhu ubiranja privatne rente, a civilni sektor tek definira svoju ulogu u društvu. Učenje na razini društva se postupno zbiva, ali još uvijek nije institucionalizirano u mehanizmima donošenja i kontrole odluka. U takvim uvjetima pitanja istinoljubivosti i solidarnosti u javnom djelovanju nerijetko izgledaju deplasiranima.

Održiva budućnost

Dennis Meadows, Donella Meadows, Jorgen Randers

Tragične posljedice nedavnih prirodnih katastrofa i sve više dokaza o globalnom zatopljenju usmjerili su zanimanje svjetske javnosti na sve značajniji problem klimatskih promjena. Problemi iz te domene predstavljaju novost za većinu promatrača, no, ne i za stručnjake dinamike sustava koji ovaj zabrinjavajući trend prate 30-tak godina. Grupa znanstvenika pri MIT-u izradila je 1972. godine ra

pročitaj...