Grabežljivim društvima, koja trebaju druga društva samo da bi im mogli ratom ili trgovinom uzeti ono što imaju, ne trebaju stvaratelji. Potrebni su im potrošači, "homo shopingusi" koji ne razmišljaju i ne stvaraju, već na radno mjesto dolaze samo kako bi odradili neki manje zahtjevan zadatak, za taj posao dobili primjerenu plaću i da bi se vratili u stanove (kuće) kupljene na kredit, u vozilima na leasing, te plaću potrošili na robu koja im ne treba, dok gledaju televizijski program koji ih zaglupljuje.

Moja generacija rođena je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća u zemlji koja se hvalila ljudskim, tzv. samoupravnim socijalizmom (koji je u biti bio državni kapitalizam pojačan stranim kreditima da bi se stvorio privid uspjeha socijalističke ideje i efikasnosti vrlo neefikasne proizvodnje) morala u svoje ponašanje unijeti veliku količinu stvaralaštva. Nismo imali podršku tehnike - prvi televizori imali su samo jedan crno-bijeli program, prvim perilicama rublja koristile su se cijele zgrade, nije bilo računala niti Interneta - pa smo morali sve sami izmisliti i stvoriti. U društvu u kojem od malena učite da sve što vam treba sami morate napraviti ili barem nešto znati o tome (kako biste ga mogli popraviti) dobre su pretpostavke da će se među nama stvoriti novi stvaratelji (inženjeri, kemičari, farmaceuti, liječnici, ekonomisti, itd.).

No, grabežljivcima su stvaratelji dobri samo kada rade za njih, nikako nisu dobri ako žive i rade u društvu iz kojega grabežljivci žele izvući bogatstvo. Povijest nas uči da je uvijek starija civilizacija tlačila onu mlađu, učeći je svemu što je potrebno da bi se podčinio netko još slabiji. U našem slučaju, nisu stari Rimljani od Ilira ili Slavena učili trikove za osvajače, nego su Rimljani Ilire i Slavene učili kako lukavo ratovati i uvijek pobijediti, kako trgovati ispod stola, kako pregovorima prevariti naivne domoroce i slično.

No, primjeri Tatara i Mongola pokazuju da civilizacija ne mora biti samo starija. Mora biti efikasnija - ekonomski, politički, vojno ili u organizaciji društva. Svaka efikasna civilizacija nastoji među sobom pronaći najbolje pojedince koji svaki u svojem području (npr. ratovanja, trgovine, proizvodnje, bankarstva, obrazovanja, itd.) želi i može postići ono najbolje i to prenijeti na generacije koje dolaze. Sve dok je jedini kriterij prijenosa ovlasti efikasnost i težnja da se ona poveća radom novih generacija, civilizacija je u usponu. Pad počinje onog časa kada efikasnost više ne samo da nije jedini kriterij, nego kada nije kriterij uopće. Svaka civilizacija urušava se iznutra od časa kada nije dovoljno efikasna da se odupre civilizaciji (vojno, politički, zdravstveno, obrazovno, itd.) efikasnijoj od sebe.


Mitologija grabežljivaca i siva masa

Mitologija "grabežljivaca" zasnovana je na filozofiji kojoj su vjerovali faraoni u starom Egiptu. U to doba, faraone i visoko pozicionirane činovnike i svećenike, nakon smrti bi balzamirali, vjerujući da će im to osigurati vječni život. Onda bi im u grobnice polagali hranu, dragocjenosti i robove da im se nađu u drugom, vječnom životu. Šokirali biste se koliko menedžera i političara vjeruje da će im pripadnost ideji "grabi i ne obaziri se na tuđe jauke" osigurati besmrtnost. Grabe novac, dovoljan za nekoliko takvih života, vjerujući samo uzimanju i ne shvaćajući da na "drugi svijet" ne mogu odnijeti ništa osim svojeg tijela (i nešto duše, ako im je ostao poneki komadić).

Kakve šanse imaju danas plemena i narodi u zemljama bogatima naftom, šumom, vodom, morem ili zrakom kada ih suprotstavite bogatim društvima čije tehnologije, prijevozna sredstva i interna potrošačka kultura ovise o toj istoj nafti, drveću, vodi, moru i zraku? Što je presudno za razinu potreba na kojoj se nalaze manje efikasni pojedinci, grupe, regije i nacije? Kako se takve civilizacije mogu oduprijeti grabežljivcima? Postoji samo jedan dugoročno uspješan način - znanjem. Znanjem koje omogućuje da se informacije (dostupne svima ili barem većini) pretvore u podatak (s kojim tek manjina zna što će) kojim se može doći do novih ideja, proizvoda i usluga, što se mogu prodati na tržištu po cijeni koja omogućuje ravnopravnu razmjeni ili čak i stvaranje profita.

Komentar

Davor Perkov

Misliti danas a orijentirati se prema budućnosti - neizostavni je dio svakodnevnog modernog poslovanja. Organizacija je u svakom poslovnom subjektu živi organizam koji se razvija i unapređuje. Princip je već etabliran: najbolje kompanije nisu više one najveće, već one koje se danas najbrže i najfleksibilnije prilagođavaju promjenama u dinamičnom okruženju, poštujući pritom načela pos

pročitaj...