Zalaganje autora ovog teksta upravo za ovakvu formu dijaloga nastalo je kroz seriju razgovora započetih 1983. godine na kojima smo propitivali tezu Davida Bohma da je glavni uzrok beskonačnih kriza čovječanstva sveprisutni nesklad u procesu ljudskog razmišljanja. U godinama koje su slijedile pokrenuli smo mnoge razgovore i seminare u različitim zemljama i među različitim grupama ljudi koji su lagano poprimali formu dijaloga.

Istraživanje nam je kristalno jasno ukazalo da dijalog predstavlja moćno sredstvo pomoću kojeg bolje razumijemo funkcioniranje misli i razmišljanja. Činjenica je da živimo u svijetu u cijelosti stvorenom putem ljudskog djelovanja, dakle, putem ljudskih misli i razmišljanja. Zgrada u kojoj živimo, automobil kojeg vozimo, jezik kojim govorimo, nacionalne granice, sustavi vrijednosti, pa čak i ono što smatramo "direktnom percepcijom vlastite realnosti" u svojoj suštini uvijek je tek manifestacija procesa razmišljanja ljudskih bića. Shvatili smo da pronaći trajna rješenja za široki spektar problema današnjice jednostavno nije moguće bez iskrenog i dubokog istraživanja ovih fenomena.

Riječ "misao" ne koristimo samo u kontekstu proizvoda našeg svjesnog intelekta već joj pridodajemo osjećaje, namjere i želje. Riječ "misao" također sadrži suptilnu, uvjetovanu manifestaciju naučenog koja nam omogućava da pridodamo smisao nizu odvojenih scena u filmu ili da protumačimo apstraktne simbole na cestovnim znakovima zajedno s tacitnim, neverbalnim procesima koji se koriste u stjecanju osnovnih mehaničkih vještina poput vožnje bicikla. "Misao", u svojoj suštini i u kontekstu ovog teksta, aktivni je odgovor sjećanja u svakoj fazi ljudskog života. Cjelokupno znanje čovječanstva stvoreno je, iskazano, preneseno, transformirano i primijenjeno u mislima.

Kako bi dalje pojasnili pristup, tvrdimo da je moguće, čak i uz neznatno povećanje pozornosti, uvidjeti da ono što nazivamo "racionalnim razmišljanjem" jesu uglavnom odgovori uvjetovani i usmjereni prethodnim mislima. Ako pažljivo promotrimo "realnost" ne možemo a da ne vidimo kako se ona sastoji od zbirke koncepcija, sjećanja i refleksija obojenih našim osobnim potrebama, strahovima i željama, limitiranim i izobličenim jezičnim ograničenjima kao i naslijeđenim povijesnim, seksualnim i kulturološkim navikama. Iznimno je teško odstraniti navedene komponente i biti siguran je li naša percepcija - ili sve ono što o njoj mislimo - ispravna.

Situacija postaje još složenija ako znamo da misao vješto skriva ovaj problem od naše neposredne svijesti te uspijeva stvoriti osjećaj koji nas navodi da pomislimo kako je naš način tumačenja realnosti jedini razumni način na koji se realnost može tumačiti. Zato je neobično važno razviti kvalitetna sredstva i metode za usporavanje te zatim motrenje misaonog procesa u tijeku.

Čovjekovo fizičko tijelo raspolaže takvim sposobnostima što se ne bi moglo reći i za misli. Podignemo li ruku znamo da to svjesno činimo, da ruku ne podiže neka druga osoba nego mi sami. To se naziva propriocepcija. Svjesni smo nekih tjelesnih aktivnosti u trenutku kada se one događaju no takva nam sposobnost u domeni razmišljanja nedostaje. Primjerice, obično ne uspijevamo zamijetiti kako na naš odnos prema drugoj osobi značajno utječu naše misli i osjećaji o nekoj trećoj osobi koja se slično ponaša ili slično izgleda kao druga osoba s kojom ulazimo u odnos. Umjesto toga, unaprijed pretpostavljamo da odnos prema drugoj osobi direktno izvire iz njezinog trenutnog ponašanja. Problem je u tome što nam je za uočavanje takvog nesklada potrebna razina pozornosti (svjesnosti) kojom rijetko kada raspolažemo.