Zašto nam je dijalog potreban?

Dijalog se bavi stvaranjem prostora i uvjeta koji podržavaju nastajanje takve vrste pozornosti. Dijalog omogućava prikazivanje misli i značenja te tako pogoduje stvaranju neke vrste kolektivne propriocepcije ili trenutnog odražavanja:
1. Sadržaja misli,
2. Manje očitih dinamičkih struktura koje tim mislima upravljaju.

Opisano iskustvo proces dijaloga osigurava na pojedinačnoj ali i na kolektivnoj razini. Svaki slušatelj u poziciji je odgovoriti svakom govorniku i ostatku grupe te im na taj način prenijeti vlastita gledišta na iznesene pretpostavke, na implikacije iznesenih pretpostavki ali i na značajne ali izostavljene teme. Dijalog osigurava sudionicima priliku da preispitaju predrasude i karakteristične obrasce u pozadini svojih misli, stavova, uvjerenja i odabranih životnih uloga. Također omogućava razmjenu novostečenih uvida.

Riječ "dijalog" izvedena je iz riječi "dia" koja znači "kroz, putem, tijekom" i riječi "logos" koja znači "riječ" ili preciznije "značenje riječi". Prema tome, slika koja dobro opisuje proces dijaloga asocira na rijeku značenja koja teče među sudionicima i kroz sudionike. Broj sudionika dijaloga ničim nije ograničen. Štoviše, moguće je upustiti se i u dijalog sa samim sobom. No, oblik dijaloga koji preporučamo odnosi se na grupu od dvadeset do četrdeset osoba koje sjede i razgovaraju u krugu.

Spoznaju o važnosti takvog dijaloga pronalazimo u zapisima o lovcima sakupljačima koji su se sastajali radi razgovora, bez prethodno dogovorenog dnevnog reda ili prethodno definirane svrhe sastanka, u grupama od dvadesetak članova. Usprkos tome, čini se da su takvi sastanci osiguravali i pojačavali neku vrstu kohezivne povezanosti ili zajedništva koja je zatim sudionicima omogućavala da "znaju" što se od njih očekuje bez nekih posebnih instrukcija ili verbalne interakcije. Drugim riječima, ono što možemo nazvati "koherentna kultura zajedničkog smisla" izranjala je iz same grupe što je dokaz postojanja posebnog oblika zajedništva u drevnim kulturama, prije nego što je tehnologija počela posredovati naše iskustvo živućeg svijeta.

Dr. Patrik de Mare, psihijatar iz Londona, izučavao je i primjenjivao drevne metode u modernim uvjetima života. Istraživanja su okupljala grupe sličnih veličina nakon čega je doktor zaključio kako osnovne uzroke svih "bolesti" moderne civilizacije treba tražiti na društveno-kulturalnoj razini te da manje grupe mogu poslužiti kao mikrokulture za daljnja istraživanja koje odlično prezentiraju izviruće slabosti cjelokupne civilizacije. Mi smo proširili njegova razmišljanja o dijalogu jer smo naglasili temeljnu ulogu misli i razmišljanja u stvaranju i održavanju takvog stanja.