Kako započeti dijalog?

1. Suspenzija

Najvažniju aktivnost i suštinu dijaloga pronalazimo u suspenziji misli, nagona i sudova. Suspenzija je veoma suptilna, neuobičajena i samim time teško ostvariva aktivnost. Suspenzija je također ključna komponenta istraživanja koja uključuje:
- pozornost,
- aktivno slušanje,
- motrenje.

Iako je govorenje neophodna aktivnost u dijalogu, istinsko istraživanje nastaje tijekom aktivnog slušanja - ne samo drugih osoba već i sebe samih. Suspenzija pretpostavlja izlaganje vlastitih reakcija, poriva, osjećaja i stavova na način da oni postanu vidljivi kako pojedincu unutar njegove psihe tako i drugim sudionicima dijaloškog sastanka. Spomenute reakcije, tj. porivi, osjećaji i stavovi ne bi se trebali potiskivati niti bi se njihovo otvoreno iskazivanje trebalo odgađati.

Suspenzija zahtijeva pozorno fokusiranje na novonastale reakcije, porive, osjećaje, stavove i slično kako bi se pravovremeno prepoznale njihove strukture u nastajanju. Pretpostavimo da neka osoba posjeduje sposobnost usmjeravanja i zadržavanja postojane pozornosti na snažne osjećaje koji obično prate izražavanje određene misli - bilo osobne ili misli sugovornika. Takva aktivnost utječe na usporavanje misaonog procesa što u konačnici stvara sposobnost uočavanja dubljeg smisla u pozadini misaonog procesa i prepoznavanja često nekoherentnih struktura u pozadini akcija koje neka osoba automatski poduzima.

Sukladno tome, ako je neka grupa sposobna suspendirati svoje osjećaje i usmjeriti na njih svoju pozornost, tada se cjelokupni tijek od misli preko osjećaja do djelovanja unutar grupe može usporiti. Razotkrivanje dubljeg i suptilnijeg smisla zajedno s implicitnim deformacijama koje su na njega utjecale nalazi se sada "na dohvat ruke" i vodi sudionike prema novoj vrsti koherentne kolektivne inteligencije.

Suspenzija misli, poriva, sudova i slično zahtijeva postojanu usmjerenost na cjelokupni proces - kako na razini pojedinca tako i na razini grupe, što je zaista izuzetno težak zadatak. No, ako se na procesu neprekidno radi, sposobnost pojedinca za prakticiranje tražene pozornosti stalno evoluira pa tijekom vremena zahtijeva sve manji napor.