2. Brojevi

Optimalna grupa za učinkovito prakticiranje dijaloga sastoji se od dvadeset do četrdeset osoba okrenutih jedan prema drugom, licem u lice, dok sjede u krugu. Upravo takva veličina omogućava nastajanje i promatranje različitih podgrupa i subkultura koje sudjeluju u razotkrivanju kolektivnog djelovanja misli, što je veoma važno jer su razlike među spomenutim subkulturama često neprepoznati uzročnici neuspješne komunikacije i konflikta. S druge strane, manje grupe pate od pomanjkanja raznolikosti koja je neophodna da bi se razotkrile navedene tendencije te općenito gledano, naglasak uvijek stavljaju na prijateljske i obiteljske uloge i odnose.

Autori ovog teksta u praksi su radili i s većim grupama od šezdeset i više osoba. Velike grupe traže formiranje koncentričnih krugova kako bi svi sudionici sjedili okrenuti jedan prema drugome. U postavi od šezdeset ljudi proces dijaloga postaje nezgrapan i težak za vođenje. Učesnici u drugom redu automatski se postavljaju u podređeni položaj a mogućnost sudjelovanja značajno se umanjuje.

Potrebno je napomenuti da pojedini sudionici u dijalogu često i opsežno govore dok se drugi suočavaju s problemom javnog nastupa pred grupom. Vrijedno je stoga podsjetiti da pojam participacija ima dvojako značenje: imati udjela i sudjelovati. Slušanje je u najmanju ruku jednako važno kao i govorenje. Tihi i mirni sudionici protekom vremena obično počinju sve više sudjelovati u dijalogu dok u isto vrijeme dominantni sudionici sve manje i manje govore.


3. Trajanje

Da bi se razvio u svojoj punini, proces dijaloga zahtijeva vrijeme. Obzirom da predstavlja neuobičajeni način sudjelovanja u grupi, dijalog zahtijeva uvodno pojašnjenje kako bi se učesnicima pojasnio smisao procesa. No, čak i uz jasno uvodno pojašnjenje, početak razgovora obično u grupi uzrokuje konfuziju, frustraciju, zabrinutost i stalno preispitivanje sudionika o tome da li ispravno sudjeluju u procesu. Optimistično je pretpostaviti da će proces dijaloga dovesti do ozbiljnijih pomaka i dubljih uvida već na prvoj radionici. Važno je stoga istaknuti da dijalog zahtijeva upornost i konzistentnost u primjeni.

Prilikom organizacije dijaloških sastanaka korisno je unaprijed dogovoriti trajanje. Također je korisno odrediti osobu koja će brinuti da se dogovoreni period ne prekorači. Iskustvo nam kazuje da je optimalno vrijeme za provođenje jednog dijaloškog sastanka 2 sata. Premorenost sudionika u situacijama prekoračenja tog vremenskog perioda značajno umanjuje njihovu efektivnost. T-grupe se često koriste tzv. maratonskim radionicama koje koriste premorenost da bi slomile kočnice sudionika. Dijalog se, za razliku od T-grupa, više bavi istraživanjem i otkrivanjem društvenih konstrukcija i kočnica koje utječu na našu komunikaciju a manje s njihovim zaobilaženjem.