Nelson Mandela

Anders Hallengren Nelson Mandela,  južnoafrički političar i predsjednik te države, dobitnik Nobelove nagrade za mir, jedan od najvećih lidera dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća.


Anders Hallengren, novinar, prevoditelj, skladatelj, urednik mrežne stranice Nobelprize.org, profesor na Sveučilištu Stockholm i autor bestselera Cuba in Africa: A Turning Point in Great-Power Politics. 

Jednakost i pluralizam

Godine 1994., nakon 27 godina zatvora, Nelson Mandela konačno je ukinuo aparthejd u Južnoafričkoj Republici, dogovorio opće pravo glasa i demokratske izbore, te postao prvi crni predsjednik zemlje. U trenucima preuzimanja novog zaduženja, svjestan ogromnog univerzalnog značaja vlastita uspjeha za svjetsku politiku i svjetski poredak, Mandela je bio dirnut pažnjom kojom ga je cijeli svijet obasipao čineći ga povijesnim simbolom borbe za ljudska prava. Što je posve razumljivo jer su brojni pojedinci iz čitavog svijeta - između 1952. i 1990. g. kada se u javnosti pojavio samo tri puta - svojim utjecajem pridonijeli da se na kraju sve to točno tako dogodi. 

Afrika je, naime, oslobođena kolonijalizma za vrijeme njegova boravka u zatvoru gdje je, kako sam kaže, često razmišljao o istini starog plemena Bantu koja glasi "umuntu ngumuntu ngabantu" (kao ljudi postojimo samo kroz druge ljude). To mu je pomoglo da shvati, ranije i jasnije od svojih suvremenika, da je "zajednička međuovisnost" neizbježna u ljudskim odnosima, te da nam je "zajedničko... mnogo šire i snažnije... od onoga što nas razdvaja". Porijeklo i razvoj njegove osobne vizije iznimno je zanimljivo. Temeljem vlastita afričkog nasljeđa, nemirne prošlosti zemlje, formalnog obrazovanja u kolonijalnim školama te zatočeništva na otoku Robben, Mandela je vremenom postao čovjek jedinstvene vizije. 


Vizija "ukidanja rasnih predrasuda"

Mandela je borbu za prava crnačkog stanovništva započeo početkom 40-ih godina 20. stoljeća kao agresivni mladi afrički boksač i nacionalist. U to vrijeme još uvijek nije smatrao da bi demokratski napredak morao počivati na jednakosti, pluralizmu i etničkoj raznolikosti. U odnosu na druge južnoafričke lidere isticao se vizijom države koja u jednakoj mjeri pripada svim stanovnicima, narodima i plemenima bez obzira na to jesu li oni Afrikanci, Englezi ili Zulu te mu je upravo takva vizija omogućila da u konačnici pobijedi. S obzirom na to da je pripadao plemenu Xhosa, uspio je transcendirati ideju nacionalne slobode te na taj način u borbu privući Indijce, židove i druge rasne skupine mnogobrojnog stanovništva JAR-a. Osim toga, od drugih revolucionarnih lidera u Africi Mandela se razlikovao i po tome što u borbi protiv rasnog ugnjetavanja nije pristajao zastupati isključivo crnačko stanovništvo ili neka specifična afrička plemena već je njegov obuhvat bio mnogo širi.  

Njegova vizija, koju neki nazivaju vizijom "ukidanja rasnih predrasuda" (engl. colour-blindness), djelomično je nadahnuta marksizmom. Naime, marksisti su oduvijek bili više internacionalisti nego nacionalisti koji su se borili za klase, a ne za rase. Južnoafrička komunistička partija - osnovana 1920. godine od židovskih doseljenika i engleskih nekonformista - značajno je utjecala na Afrički nacionalni kongres (ANC) iako nikada nisu uspjeli privoljeti Nelsona Mandelu, Olivera Tamboa i ostale lidere da postanu njihovi članovi. Pa ipak, utjecaj Južnoafričke komunističke partije na svjetonazor i društvena kretanja u zemlji bio je itekako velik, a temeljio se na tekstovima, pričama i revolucionarnoj tradiciji. Tijekom godina, financijski podržana od komunističkog, socijalističkog i socijaldemokratskog svijeta - Švedske, Norveške, Indije i SSSR-a - partija je postajala sve snažnija. 

S druge strane, Mandelina stranka (ANC) bila je vrlo pragmatična u smislu izvora financiranja pa su tako rado prihvaćali svaku pomoć, bilo da je dolazila od Libije (jedan Mandelin unuk kršten je kao "Gadafi"), Iraka, investitora u dijamante ili od multinacionalnih korporacija. Pritom nikada nisu odstupali od svojih načela te nikada nisu skretali sa zacrtanog puta držeći se poslovice afričkog naroda Sotho koja kaže kako "mnogo potočića čini veliku rijeku". Suprotno mišljenju nekih europskih i američkih analitičara, Nelson Mandela i njegova stranka ANC bili su ideološki neovisni unatoč tome što im je financijska ovisnost kontinuirano rasla. Kao rezultat navedene političke neuravnoteženosti ANC je vremenom ipak postala nekom vrstom „pijuna“ u velikoj igri političkih velesila što je otežavalo i usporavalo Mandelino oslobađanje i mirnu reformu u Južnoj Africi sve do raspada istočnog bloka 1989.-1990. godine.


Ostavština Mahatme Gandhija i Pandita Jawaharlala Nehrua 
 
Još jedan izvor transnacionalne perspektive i ideje o skladnom suživotu Mandela je pronalazio u također ugnjetavanom indijskom stanovništvu Južne Afrike, odnosno potomcima ljudi koje su britanske kolonijalne vlasti koristile za rad na lokalnim poljima šećerne trske. Samopouzdanje i vjera suvremenih indijskih boraca za slobodu počivali su na vjerovanju u Satyagraha mirovni pokret kojeg je započeo i zagovarao Mahatma Gandhi, a njegova je vizija - svi to dobro znamo - na koncu oslobodila Indiju 1947. godine. Gandhijeve ideje naišle su na plodno tlo u JAR-u gdje je živio i radio mnogo godina (1893.-1914.). Rani susreti Nelsona Mandele s miroljubivim hinduističkim i muslimanskim aktivistima te njihovim ideologijama o slobodi, stavili su na kušnju njegove stavove o ispravnom načinu borbe za prava južnoafričkog crnačkog stanovništva. Osim toga, vremenom su utjecali na razvoj bliskosti između ANC-a i južnoafričkog indijskog stanovništva. Suradnja s drugim oslobodilačkim pokretima u Južnoj Africi na kraju je očekivano navela vodstvo ANC-a da prihvati koncepcije multikulturalnosti i vjerske različitosti kako bi se postigao "zajednički interes" koji je Mandela često spominjao i zagovarao. 

Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...