Pogreške i promašaji afirmativnog propitivanja

Ivan Miljan Ivan Miljan, poslovni savjetnik, programski direktor ISOD - Integral School of Organization Development.

 

U različitim pričama o afirmativnom propitivanju (AP) možete čuti niz pohvalnih izjava o uspješnosti i korisnosti tog procesa. O tome kako je AP "nenamjerno revolucionarno utjecao na disciplinu organizacijskog razvoja" (R. E. Quinn), kako je probudio, inspirirao ili transformirao tvrtke. Stoga vas u tekstu koji slijedi neću uvjeravati da je AP "najbolja stvar na svijetu nakon seksa i nogometa" ili barem najbolja stvar koja se desila na području organizacijskog razvoja. Namjera mi je pojasniti vam u kojim je situacijama AP korisna, a u kojima beskorisna, promašena i štetna metoda.

No, što je AP u suštini, pojednostavljeno rečeno? Svima nama koji ne volimo kićeni stručni žargon? Kada bih to morao objasniti svojoj desetogodišnjoj mudrici, učinio bih to na sljedeći način: "Ivonkice, nekada davno organizacije su učile na svojim greškama. Važna riječ je 'greškama', molim te, zapamti ju. Prodavale su tenisice ili bicikle, a kada su bile nezadovoljne zato što nisu zaradile dovoljno novca, pitale bi se: Što to radimo krivo? 'Krivo' je isto važna riječ, zapamti i nju. Ponekad bi uočile da ljudi kupuju manje tenisica, pa bi se upitale: Što ne valja? Katkada bi samo tužno gledale u svoj rad i rezultate koji nisu bili onakvi kakve su željeli. Tada bi se češkale po svojoj organizacijskoj glavici i pitale: Kako možemo nadoknaditi taj nedostatak? 'Nedostatak' je također važna riječ."

Iz osobnog iskustva poznato mi je da su desetogodišnjaci prilično lukavi pa bi me Ivona vjerojatno upitala: "Riječi koje sam upamtila: greške, krivo, ne valja i nedostatak - zašto su one važne?"

Uz samozadovoljni osmjeh sveznalice u svijetu mališanke, strpljivo bih joj objasnio: "Zato što su, kao i u svakoj bajci, nekada davno te riječi bile zločeste. One su tjerale ljude da razmišljaju o svojim pogreškama i propustima. No, jednoga dana, ne tako davno, preko sedam gora i sedam dola došli su pametni ljudi. Promatrali su te organizacije i razmišljali kako im mogu pomoći. Kao i svi pametni ljudi, došli su do nekih zaključaka. Između ostalog, zaključili su da te riječi koje si zapamtila organizacije čine nesretnima. A zašto? Zato jer ih tjeraju da se bave problemima. Voliš li se ti baviti problemima?"

"Naravno da ne volim! Više se volim igrati s drugom djecom, ići na more ili se igrati na XBOX-u", kao iz topa odgovori Ivona.

" Mislim da bi se svatko složio s tobom. Kupanje u moru zabavnije je i ugodnije nego bavljenje problemima. Nitko baš ne voli probleme, zato pametni ljudi u organizacijama čak nastoje izbaciti tu riječ iz svojeg govora. Pa tako umjesto o problemima koji su fuj, radije govore o izazovima."

"Nisam znala da su riječi tako komplicirane...", na to će Ivona.

"Pa, riječi same po sebi i nisu komplicirane. Zakompliciraju ih ljudi koji puno, dugo i komplicirano razmišljaju o njima, radeći to za plaću kojom djeci kupuju XBOX ili sebi veliki auto."

"Joooj... vi odrasli..." - uzdahne Ivona, kratko i jasno. Njenu kritiku podnosim stoički i ne predajući se objašnjavam dalje: "Da, imaš pravo, trebalo bi nas nekad dobrano naribati. Ali ipak, ne misle svi da su problemi problematični i da su neke riječi zločestije od drugih. Ni da je loše kritizirati sebe, niti da je loše učiti iz pogrešaka. Kada si ostavila bicikl preko noći ispred zgrade i kada smo o tome razgovarali, jesi li nešto naučila?"



Tekst u cjelosti objavljen u stručnom časopisu qLife...

Komentar

Daniela Miljan

U prosincu 2000. godine sudjelovala sam na desetodnevnom savjetovanju o trendovima organizacijskog razvoja u svijetu. Savjetovanje je vodila dr. Margaret Wheatley, jedan od utemeljitelja te discipline te sam iskoristila rijetku priliku za razgovor o perspektivnom novom alatu njenog kolege naziva "Appreciative Inquiry". Alatu koji je, barem u teoriji, fokus razvoja trebao prebaciti s &quo

pročitaj...